Mogla bih toliko toga da napisem u twoje ime...Da velicam svako slovo tvoga imena,da ga transformisem u predivnu metaforu mog zivota i time da ispunim sve praznine u mom srcu. No,ne zelim...Zbunjena sam. Ti kao da pokusavas dodatno da me uznemiris. Moje oci se pretvaraju u ogromnu grudu uzarenog uglja. Slutis to...Stavljas svoju meku ruku na moje zabridele obraze a ja osecam kako se svaka reljefna slika tvog dlana urezuje i stapa s mojim devojackim rumenilom.
Pazljivo me posmatras. Tvoje zenice igraju levo-desno. Ne pomeram se,samo uzivam u zamadjijanosti koju si mi priredio. To traje jos koji tren da bih naposletku,onako utrnula,odstupila od tebe korak-dva i onako promrzla zadrhtala kao najbelja pahulja ovoga sveta...
Zelim da ti verujem ali se bojim da me jednom,onako bez razloga,ne ostavis samu u mraku secanja,na kisi nadanja,dok mi svaka njena kap spira mizerne tragove duse a ritam njenog dobovanja ne usplahiri bilo mog slabasnog srca koji bi zatim poceo da se takmici sa njom.
Upadam u vir tmurnih snova i njemu pridodajem josh jednu tamnu nijansu moje umorne duse. Povlacim za sobom nebo sa svim telima koja slobodno leprsaju u njemu,sva sazvezdja koja mu kroje puteve koji vode u josh nepoznate dimenzije sveta. Odnosim sve izvore naseg postojanja i provlacim se kroz korenje zivota i smrti...Umirem od iskra ljubavi..kao vlat trave na letnjem suncu..O,da, voli me!