Toliko rechi a malo daha,
dok srce trune na asfaltu straha,
koren ceznje duboko je rodjen,
nesretnom svetloscu prevaren,vodjen.

Hrani se tuga jecajem zrelim,
jesenjim liscem,kestenjem vrelim,
umire nada,poslednja doduse,
daleko od istine,daleko od dushe.

Daleko i od ociju,daleko i od srca,
umire zelja,u suzama grca,
prasnjavi put u sjaju se gubi,
fenjer ga voli,fenjer ga ljubi.

No,on to ne zna,i tesko dise,
malaksalim pokretom ruke pise
pismo svom dragom na uglu ulice,
odlazim,u potpisu:
ZALUTALI LIST U DNEVNIKU CURICE.